Efe Duyan

Metinler

Poezija

Dio koji nedostaje

Tko je izabrao namještaj naših života?
İzbacimo sve to,
tvoje tijelo je dovoljno da ispuni kuću.

Drveće Istanbula
prıkrıva naše poljupce
nemamo zajedničkih fotografija,
nitko nas ne vidi:
gledajmo jedno u drugo.
Ne sjećam se glazbe, ni sebe u svemu tome;
na koliko god da podijelim gomilu
uvijek sı njezın djelıtelj.

Nijedan grad nije predaleko–
nekoliko milimetara na karti svijeta, pa što
neka onaj kome sunce prvom izlazi budi drugog.

Jednom sam te poljubio
ı taj je poljubac danıma pržio moje usne
a moje su usne odsad tvoj obzor.
Tražiš lı dio koji nedostaje u životu
ı jesam li to ja?

Koja si od jednina?

dobar dečko! ovo nije oluja, već moja zviždaljka.
ne daj da redovne linije idu dalje
moja djevojka nikad nije postala sirena
svako more dovukao sam do Ankare
izabrao drugu ženu, moja trka

za zalaskom sunca, mrlja od džema na hlačama.
preskočio sam godine kao polja školice
grad nije odrastao, nemoj…
pa, gdje je dečko?

zašto se klaunovi uopće ne smiju?
šaljivčeva jednina! naravno da će ti dosaditi svaka igra
toliko sam sretnih vidio,
bili su završeci.
imam plavetnilo iznajmljeno od neba
nikad izgubljeno u rastanku.

koliko god karanfila držao, još uvijek mi ih nedostaje.
poznajem mnoge sebe
s prtljagom punim zabranjene ljubavi
nisam prešao ni jednu granicu.
lijeći li ljubav prolazak vremena?

kako je svako more
prošlo kroz mene
i dotaklo istu ženu?


Gledajući tebe

Kada je djevojčica okrene naopako ı ode
Kornjača po prvi put vidi nebo


Dıjete

Izumitelji, ovisnici o Nobelıma, lica s naočalama…
Tko je od vas mogao izumiti hodanje?

Ljubavnica

Tako si lijepa
Svı tı to zacijelo govore
Ali s godinama
Bit ćeš sve ljepša.

Izgubljeni svijet na Bliskom Istoku

II

Dok se sunce bez obzira na sve
bezbrižno šetka Gazom
Sjene se izdužuju desetljećima
A bojažljivi život uvijek zaostaje nekoliko koraka.

Starica sa svojim posljednjim crnim pramenom
Umorna je od čekanja
Mnogo je prošlo otkako je gostinjska soba posljednji put otvorena
Govori kao da je prvi put, ali kome

Ljudi na fotografijama blijede iako ona briše prašinu
Svaki dan posprema krevet iako nikad ne postaje neuredno

Kiša koja pljušti nad Tel Avivom uskoro će doći u njezin vrt
Jer između Palestine i neba
Nitko ne može
Izgraditi zid

Ali ipak, umorna je od čekanja

Translated by Marko Pogacar

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

 
%d bloggers like this: